Poreski (k)raj – III dio

Poreski (k)raj Treći dio

Uredbom o naplati duga imovinom država Crna Gora je, po tržišnim cijenama kupovala stanove, poslovne prostore, magacine, garaže i podrume od privatnih kompanija koje su dugovale milione eura za poreze od čega je najveći dio bio dug za PDV.

EMISIJA OKVIR 28.04.2013:   

Novinar:  “Šta ćete kasnije kada uzmete imovinu u vlasništvu države u ovom slučaju poreskog dužnika?”

Radoje Žugić, bivši ministar finansija: “Uredba definiše da je moguće naplatiti poreski dug kroz stambeni poslovni ili kroz stambeno poslovni prostor, i vjerovatno ćemo ići na tržište s tim i popravljati likvidnost našeg budžeta ili vraćamo se na vaše prvo pitanje, poslovne prostore koji mogu biti u funkciji države dati nadležnim državnim organima i napraviti uštedu na toj poziciji u budžetu.”

Najviše prihoda državni budžet Crne Gore ima od naplate PDV-a, što je za 2017. godinu preko pola milijarde eura.  

PDV se naplaćuje od prodaje svih roba i usluga, osim nekih izuzetaka definisanih zakonom, i od nove godine iznosiće 21%. Vlada je posljednjih godina nekoliko puta povećavala taj porez zato što je državnom budžetu nedostajalo novca i zbog toga je dolazilo do poskupljenja.

Kada se obračuna PDV prodavac je dužan da razliku između ulaznog i izlaznog PDV-a uplati u državni budžet i nema pravo da ga zadrži za sebe. Zbog toga poreska uprava po zakonu može prinudno da naplati porez kroz nekoliko efikasnih mehanizama.   

Novinar: “Dakle, kako može neko, to je isto jedna potpuno zanimljiva stvar, da duguje za PDV? Evo vidimo tu prema podacima stanja poreskog duga 24% je PDV.”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Mislite kako kod nas može da bude PDV?”

Novinar: “Kako neko može da ima poreski dug za PDV?”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Evo da Vam kažem…”

Novinar: “Što, šta se dešava sa novcem koji ja kao građanin platim na ime PDV-a preko onog računa, tih 20%?”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Svaki poreski obveznik koji ne plati 15. PDV do 20. ili do kraja mjeseca po onim procedurama, njemu je blokiran žiro račun. Ono što je pitanje, koje ste željeli da postavite, možda kako je bilo moguće da u ovom poreskom dugu od 567 miliona 130 miliona bude dug za PDV- to je neprihvatljivo, jer to je poreski oblik koji dospijeva na jedan dan 15. u mjesecu i treba da se naplati.”

Novinar: “Kako onda nastaje dug za PDV?”

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “Dug za PDV, PDV je porez koji se fundamentalno na transakcije zasniva se na transakcijama… Ispostavljen račun nastaje PDV obaveza. Može, i tu postoji mogućnost, ispostavljanja računa da se ne naplati taj račun. Može da propadne kupac, može drugo nešto da se desi, ali može i tu da se ne završi keš flou i za sve te transakcije. Ali, u principu, mora da se plati PDV bez obzira da li je naplatio ili  ne u principu, tako je po zakonu.”

Od poreskog duga koji iznosi pola milijarde eura, četvrtinu čini dug za PDV i to duguju uglavnom privatne kompanije.    

U Crnoj Gori se  dešava da prodavac uračuna PDV, izda fiskalni račun, naplati cijenu s porezom od korisnika i prijavi taj iznos poreza kao svoju obavezu za državni budžet. Poreska uprava evidentira dug, ali ta firma ne preusmjerava novac u državni budžet već ga zadržava za sebe. Na taj način budžet je oštećen zato što se godinama taj dug ne naplaćuje. Da se to ne bi dešavalo Poreska uprava ima mogućnost  blokadom računa da naplati taj dug.

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Vi dobijate obavještenje od Poreske uprave da ste u roku od deset dana dužni da platite dospjelu obavezu, ako je ne platite ide blokada žiro računa. Plaćate kroz novčana sredstva. Sa Vašeg računa. Ako ih imate i ako hoćete. Ako ih imate, a nećete mi blokiramo žiro račun i naplatimo.”

Osim prinudne naplate, blokadom računa, poreska uprava može da preuzme novac koji neka druga kompanija treba da uplati dužniku.   

Ako nijedna prethodna mjera ne da rezultate, poreska uprava može da zaplijeni i proda imovinu te firme i od toga namiri dug.

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Nema moćnije mjere od hipoteke vi ste dužni 15.000, firma, i dođe vam poslije tri mjeseca hipoteka na stan koji imate da ga prodaje Poreska uprava. Onda potrčite da platite.”

Novinar: “Je li se to nekad dogodilo?”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Jeste, naravno.”

Novinar: “Jeste li nekad naplatili dug kroz prodaju imovine?”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Ne, nego plate, ovaj, poreski obveznici čim vide da im je uspostavljena hipoteka na 5, 7, 15, 20 hiljada eura, vjerujte mi. Odmah nađu načina da to plate. Vjeruj mi Mirko, ova mjera hipoteke za svaki dug preko tri hiljade eura je efikasno do bola. Uh kako potrče da plate kad vide to razumiješ, eto vjeruj mi.”

Iako je mjera naplate poreza kroz prinudnu prodaju imovine veoma efikasna, u Crnoj Gori se nije  sprovodila. Jedan od razloga je i to što Ministarstvo finansija i Poreska uprava nikad nisu napravili ni pravilnik kako da se zaplijeni i proda imovina dužnika, iako su prema Zakonu o poreskoj administraciji imali obavezu da to urade.   

Novinar: “Recite mi je li do sad to ikad rađeno?”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Rijetko.”

Novinar: “Je li bilo slučajeva da Crna Gora nakon uspostavljanja hipoteke, nekome preuzme imovinu, proda je i iz toga naplati dug?”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Nisam upoznat stvarno.”

Darko Radunović, ministar finansija

Novinar: ” U Poreskoj upravi do danas valjda ne postoji nikakav pravilnik kojim se reguliše prinudna naplata, recimo plenidba imovine i kasnije prodaja. Da oni ne znaju na koji način i po kojoj proceduri, ako nekome aktiviraju hipoteku i sad trebaju da prodaju tu imovinu, oni imaju hipoteku prvog reda i da iz toga naplate dug…”

Darko Radunović, ministar finansija: “Ja doista to ne mogu…”

Novinar: “Nikad to nije urađeno u Crnoj Gori. Kako vam to… Nikad do sad. Država nije plenidbom neke imovine naplatila prinudno neko potraživanje.”

Darko Radunović, ministar finansija: “Doista ne znam. Ne mogu komentarisati jer ne znam.”

Novinar: “Kako vam djeluje?”

Darko Radunović, ministar finansija: “Znam da Poreska uprava nije dobro uređena, znam da nije, ne da nije moderna nego nažalost mnogo toga treba da se uradi da bi se primakli pojmu modernog. To su stvari koje se tamo moraju unaprijediti. Gospodin Mugoša svojom energijom uspijeva da pokrije teren i on je tu napravio da se razumijemo, sasvim dobar i korektan rezultat.”

Iako je država imala na raspolaganju zakonski mehanizam da imovinom dužnika prinudno naplati dug, Vlada, na prijedlog ministarstva finansija, odlučila je da, umjesto da sprovodi postojeće rješenje 2013. godine usvoji Uredbu o naplati duga imovinom koja dužnike stavlja u povoljniji položaj od onih koji redovno plaćaju porez.  

Novinar: “Neko plaća porez, ako posluje, plaća ga novcem, transakcijom sa svog računa na račun poreske uprave, tj. budžeta Crne Gore, a neko plaća imovinom.” 

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Slažem se ali, ako je…”

Novinar: “Je li to jednak tretman?”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Ali ako je jedina mogućnost da se naplati imovinom, ne znam zašto to ne bi država uradila?”

Novinar: “Je li jedina mogućnost? Da li mislite da je u svim slučajevima naplate kroz uredbu…”

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: “Pa u prethodnim periodima da je vjerovatno Poreska uprava prije dvije tri ili pet godina kad se dug akumulirao i došao do dva, tri miliona, reagovala sa pravim mjerama u pravo vrijeme, danas ne bi došli do mogućnosti da to bude jedini način.”

U suterenu zgrade Vektra, u poslovnom centru Podgorice, smješteno je nekoliko državnih organa zahvaljujući tome što je Vlada preko uredbe o naplati duga imovinom ovaj prostor praktično kupila od firme Rokšped na ime poreskog duga.

Poslovni prostori u suterenu, površine oko 1200 kvadratnih metara koštali su državu, tj. budžet svih građana, milion i 400 hiljada eura.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Pa dobro milion i 400 u prvoj A zoni kako se kreću sad cijene, mislim da je to možda sad i nekakva realna cijena. Realna sigurno.” 

Novinar: “Ali ako to toliko vrijedi…”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Ako Vi smatrate da je preplaćen taj prostor…”

Novinar: “Ja samo Vas pitam, ako taj prostor vrijedi toliko, zašto ga taj poreski dužnik nije prodao, pa dao državi Crnoj Gori novac, i vi preko Uprave za imovinu ili institucije taj novac isplanirali i kupili najadekvatniji i najbolji mogući prostor koji vam odgovara na tenderu?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Pa pretpostavljam da nije mogao da ga proda. Pretpostavljam da mu je lakše bilo da riješi taj…Pa dobro, ali ja kažem i država je prihvatila kako da naplati taj dug poreski.”

Ove prostorije danas se koriste za smještaj nekoliko državnih organa, ali  neophodno je da država plati njihovo renoviranje. Sutereni u Vektri bili su u istom stanju i u trenutku kada je država odlučila da ih preuzme na ime poreskog duga Rokšpeda, što se jasno navodi i u izvještaju o procjeni.

Novinar: “I tu se navodi i u procjeni i u mišljenju Uprave za imovinu da ti prostori nisu baš u najboljem stanju, da prokišnjavaju, da je velika vlaga  i tako to. Ko je adaptirao te prostore?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Da vam kažem, čitava Vektra je u problemima, sami poslovni objekat bez ikakve, ovaj, da imamo taj problem sa zgradom. To iziskuje značajna sredstva koja treba uložiti u sanaciji te zgrade…”

Rokšped se kroz ovaj posao oslobodio dijela poreskog duga u iznosu od 1,4 miliona eura.   

Primjer Rokšpeda pokazuje da je onima koji duguju za porez bilo omogućeno,  zahvaljujući neadekvatnim reakcijama državnih organa, da kupuju poslovne prostore u trenutku kada imaju poreski dug.

Iz kompanije Rokšped u odgovorima na naša pitanja objašnjavaju da su suterene u zgradi Vektra kupili od kompanija Truck trade i AS Mediph krajem 2013 godine. Da bi, nekoliko mjeseci nakon toga, te iste poslovne prostore praktično preprodali državi preko uredbe o naplati duga imovinom.

Odgovor kompanije Rokšped: “Ove nepokretnosti – svi poslovni prostori su bili opterećeni hipotekom u korist poslovne banke, zbog čega je Rokšped doo Podgorica iste stekao na način što je sa suvlasnicima Truck Trade doo Podgorica i AS Mediph u stečaju doo Podgorica i sa poslovnom bankom zaključio trostrani ugovor o kupoprodaji nepokretnosti i o preuzimanju duga, pa je tako prilikom kupovine preuzeo na sebe dug ranijih suvlasnika ovih poslovnih prostora u iznosu od 1.536.992,52 eura, koji je pod bančinim uslovima izmirio plaćanjem ukupne cijene nepokretnosti u roku od 60 dana od zaključenja ugovora.”

Na osnovu izvještaja Državne revizorske institucije može da se zaključi da je Rokšped ove prostore državi prodao za 400 000 eura više nego što ih je platio preduzećima AS Mediph i Truck trade. U januaru 2014 nezavisni procjenitelj Milan Mirković je u ime države procijenio da sutereni vrijede milion i 400 hiljada EUR, dok se u izvještaju državne revizorske institucije navodi da ih je Rokšped, u decembru 2013, platio milion EUR.

Na osnovu izvještaja Državne revizorske institucije može da se zaključi da je Rokšped ove prostore državi prodao za 400 hiljada više nego što ih je platio preduzećima AS Mediph i Truck Trade. U januaru 2014. nezavisni procjenitelj, Milan Mirković, je u ime države procijenio da sutereni vrijede milion i 400 hiljada eura, dok se u izvještaju Državne revizorske institucije navodi da ih je Rokšped, u decembru 2013. platio milion eura.

Izvještaj DRI: Na osnovu podataka Uprave za nekretnine, koji se odnose na promet predmetnih poslovnih prostora, utvrđeno da je Rokšped predmetni poslovni prostor, shodno Ugovoru o kupoprodaji, od privrednog društva „Truck Trade“ DOO Podgorica i privrednog društva „AS Mediph“ DOO Podgorica , kupio po cijeni od 1.006.240,00 €.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Ja stvarno taj podatak, taj osnov sticanja, koliko su platili, to sad prvi put čujem evo iskreno da Vam kažem, ja ne znam za to. Niti je bio zadatak i cilj ove komisije da gleda osnov sticanja, ja ne znam stvarno za koliko je kupljen. Mogao je možda neko i da ga dobije. Možda mu je nešto u nasledstvu ili ne znam već…Pa ne nego kažem, ne znam kakav je osnov sticanja bio, nije bio to zadatak komsije…”

Novinar: “Kupovina.”  

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Ja ne znam stvarno, niti je bio zadatak komisije, da utvrđuje prethodno kako su ljudi dolazili do prostora. Upravo kroz listove nepokretnosti smo samo gledali da li taj prostor ima opterećenja i onda naravno ako ima opterećenja ne može da ide, bilo bi krajnje neozbiljno i neodgovorno od svake komisije da šalje prema Vladi nešto ako ima nekakva opterećenja na tom prostoru u vidu hipoteka i ne znam čega, složićete se.”

Novinar: “Da, ali ako ga je Rokšped…”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Ja stvarno ne znam…”

Novinar: “…za milion, a državi prodao za milion i 400 hiljada.”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “To je…To ne znam, iskreno da vam kažem ne znam što bih Vam rekao u toj situaciji, meni je to malo…”

Naša redakcija tražila je upravi za nekretnine dokumentaciju o svim promjenama vlasništva za suterene u zgradi Vektra, ali dostavljen nam je samo dio dokumentacije koji ne sadrži ugovore o tome kako je Rokšped kupio ovaj prostor.   

Na ovaj način država ja naplatila poreski dug Rokšpeda iz 2012. godine, koji je iznosio oko 2 miliona eura, od čega je milion i 800 hiljada bio dug za akcize na uvozne cigarete.

To znači da Rokšped nije platio akcize za sve cigarete koje su uvozili i prodavali na tržištu.  Akcize na cigarete u Crnoj Gori su veoma visoke i baš zbog toga što se posljednjh godina povećavaju cijene cigareta drastično rastu.

Vlasnici Rokšpeda imaju mrežu kompanija u Crnoj Gori, ali i u cijelom regionu. Pored distribucije štampe, uvoza cigareta i ostale robe, generalni su zastupnici za Volkswagen, Audi i Seat  i država često od njih kupuje vozila na tenderima.

Iako u zakonu o poreskoj administraciji postoji odredba da se dug može naplatiti potraživanjima dužnika od trećih lica – naše istraživanje je pokazalo da država tu mogućnost nije koristila u ovom slučaju, ali ni u brojnim drugim slučajevima, već je velikim poreskim dužnicima omogućeno da dug plaćaju imovinom.

Kao i većina dužnika iz privatnog sektora, koji su iskoristili mogućnost da imovinom plate poreski dug, i kompanija Rokšped je nastavila da, nakon ovog posla, državi duguje za porez.

Za razliku od suterena koji su preuzeti od Rokšpeda, država je preko uredbe, u nekoliko slučajeva poreski dug naplatila nekretninama koje uopšte ne mogu da se koriste jer su u veoma lošem stanju, iako je cilj uredbe bio da se smanje troškovi zakupa prostora za smještaj državnih organa.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Pa evo mogu da Vam kažem da recimo kroz ovu uredbu, kažem i 2013. i 2016. negdje smo, u državnoj svojini je prešlo negdje oko 14 000 kvadrata poslovnog prostora plus i stambenog prostora koje su ponudila privredna društva.”

Novinar: “Da li se to sve koristi?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Apsolutno.”

Novinar: “Svaki od tih 14 000 kvadrata?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Apsolutno je svaki u funkciji.”

Naše istraživanje pokazalo je da se ne koriste svi prostori koji su kupljeni od privatnih kompanija preko uredbe o naplati duga imovinom,a pogotovo da se veliki dio tih prostora ne koristi za smještaj državnih organa.

Najupečatljiviji primjer je slučaj kompanije MMK Standard iz Nikšića koju je privatizovao Comp comerc u vlasništvu Ranka Jovovića iz Nikšića.

Privatizacijom MMK Standarda 2007. godine, Jovovićev Comp komerc je dobio vrijedne nekretnine, od kojih je bio najvrijedniji hotel Metalurg u Igalu i Ski centar Vučje. Uz to je dobio i nekoliko objekata u Nikšiću.  Preduzeće Comp Comerc kupilo 49,8 odsto državnih akcija MMK Standarda za 100 hiljada eura. Comp komerc je prema ugovoru o privatizaciji imao obavezu da uloži  3 miliona i 200 hiljada eura, plati socijalni program za radnike i izmiri naslijeđeni poreski dug.

Umjesto da plati poreski dug onako kako je predviđeno Zakonom o poreskoj administraciji, Comp comerc je dug platio tako što je preko uredbe državi prodao dva objekta koja je dobio 6 godina prije toga privatizacijom MMK Standarda. Na taj način dug MMK standarda je umanjen za milion i po eura.

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “Imate li Vi podatak koliko je sada dug kompanije?”

Novinar: “A imam, ali znate kako jako je važno, na to ćemo morati da pređemo, zato što je plaćeno uredbom o naplati duga imovinom.”

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “Dobro. Sada toliko iznosi poreski dug, evo ja ne znam, da li je ovo baš javan podatak, dosta smo nekako…”

Novinar: “Javan podatak koliki je njihov poreski dug? Bez kamate je nešto malo.”

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “Jeste, jeste to je sad mnogo manji dug nego što je bilo.”

Novinar: “Zato što je izmiren Uredbom o naplati duga imovinom.”

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “Jeste.”

Novinar: “Kakve logike ima  da država neko preduzeće proda sa poreskim dugom, po veoma niskoj cijeni, a ogromna je imovina u pitanju, ne znam znate li što su sve dobili sa MMK Standardom i hotele u Igalu, i…”

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “Načelno samo znam.”

Novinar: “Da, dakle velika je imovina u pitanju. Ali preduzeće je bilo opterećeno dugom i neko je kupio to preduzeće veoma jeftino sa obavezom da izmiri dug. Nije ga izmirio, nije ga izmirio ni na 44 rate, nego uredbom o plaćanju duga imovinom. Je li tu zaštićen državni interes?”

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “E pa sad opet ide malo pitanje koje je malo šire od poreskog pitanja. Poresko pitanje ovo da je bio taj dug, da je taj dug plaćen imovinom. Sad Vi možda malo ukazujete na to da se ne radi o adekvatnoj imovini ili ne znam moguće to.”

Jedan od tih objekata je i nekadašnji samački hotel, zgrada Desetka u centru Nikšiću, koja je u veoma lošem stanju i u njoj danas živi tridesetak porodica.

Cilj uredbe o naplati duga imovinom je bio da se u prostorima dobijenim na taj način smjeste državni organi kako bi se smanjili troškovi zakupa. U slučaju zgrade Desetka, taj cilj nije ispunjen. Komisija za naplatu duga imovinom je ovaj prijedlog odbila zato što su smatrali da se ne uklapa u u ciljeve uredbe, ali i pored odbijanja Komisije, Vlada je prijedlog prihvatila. Tako je MMK Standardu samo za zgradu Desetka dug umanjen za 780 hiljada eura.

Milanka Otović, generalna direktorica Direktorata za imovinsko i normativno pravne poslove: “Što se tiče zgrade desetke, evo sad da ovako da Vam kažem, od strane komisije zgrada desetke je bila, ali ovo pričam po sjećanju i onda oprostićete mi ako negdje pogriješim ili eventualno ne ovaj…Procijenjena je od komisije da ne ispunjava uslove po uredbi – zgrada desetke.”

Vlada je odlučila da prihvati ovaj prijedlog, a opravdanje je bila činjenica da u tom objektu žive porodice u stanju socijalne potrebe i da se na taj način rješava njihov problem. Međutim, stanari ove zgrade, koji su uglavnom bili radnici Željezare, tvrde da i nakon što je zgrada prešla u vlasništvo države, njihov problem nije riješen.

Osim toga, procjenitelj je izračunao da kvadrat stanova u ovoj zgradi, koja ima zajedničke toalete na svakom spratu, vrijedi 600 eura. Danas se u Nikšiću čak i stanovi u novogradnji mogu kupiti po cijeni od oko 600 eura po kvadratnom metru.

Rješavanje socijalnih pitanja jeste obaveza i posao države, ali za to postoje drugi zakoni i mehanizmi, dok je uredba o naplati duga imovinom usvojena da bi se smanjio poreski dug i da bi država smanjila troškove zakupa.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Dobro, komisija ga je odbila, konkretno.”

Novinar: “A Vlada mimo komisije donijela odluku da se prihvati?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Pa nije ništa strašno.”

Novinar: “Kako nije strašno? Čemu je služila onda Komisija?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “A  nije strašno, da vam kažem. Znači, kažem vam min rada i soc staranja je iniciralo pošto komisija nije imala taj mandat. Ja potpuno podržavam tu odluku vlade, jer  tu su smještene 63 porodice u stanju socijalnih potreba i potpuno podržavam.”

Novinar: “Neko je prodao to na takav način, a onda ga je država ponovo kupila. Kakve to logike ima?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Ne znam stvarno te detalje. Ja samo podržavam u ovom dijelu smještaja 63 porodice u stanju socijalnih potreba.”

Novinar: “Ali to nije bila…”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “I data je opštini Nikšić da reguliše te imovinske odnose.”

Novinar: “Ali to nije bilo predviđeno uredbom. Da se socijalne stvari rješavaju.”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Pa Mirko, ja kažem, pa upravo zbog toga nije ga mogla komisija riješit, mi smo ga vratili, odbili taj prijedlog, koji je pošao prema Ministarstvu rada i socijalnog staranja i ono ga delegiralo prema Vladi, potpuno opravdano.”

Državna revizorska institucija je utvrdila niz nepravilnosti u vezi sa ovim slučajem i na to upozorila Ministarstvo finansija u izvještaju iz oktobra 2016. godine koji je potpisao revizor, Branislav Radulović.

Jedna od nepravilnosti na koju upozoravaju iz državne revizije je i činjenica da je zemljište, na kojem se nalazi ovaj objekat, pripadalo državi, ali da ga je procjenitelj Milan Mirković uračunao u ukupnu vrijednost nekretnine kojom MMK Standard plaća poreski dug.

U procjeni  Milana Mirkovića navodi se da zemljište oko Desetke, koje se vodi na državu, vrijedi 220 EUR/m2 što je za 590 kvadrata 128 000 eura.

Pored zemljišta, procjenitelj je računao i profit investitora od 10%.

Sve ukupno Desetka je procijenjena na 783 000 eura, a država je 2007. godine 49% akcija preduzeća MMK standard prodala za 100 000 eura, što je pored Desetke obuhvatalo i hotel Metalurg u Igalu i Ski centar Vučje.

Iz kompanije MMK standard kažu da nakon privatizacije nijesu mogli da koriste zgradu Desetka u Nikšiću zbog brojnih problema, ali da su strpljivo čekali da se to riješi kako porodice koje žive u tom objektu ne bi ostale bez krova nad glavom.

Međutim, s pravom se postavlja pitanje zašto je država nekome prodala nešto što ne može da koristi, a taj neko prihvatio da to kupi, da bi taj isti objekat kasnije vratio, tj prodao državi po cijeni većoj od one po kojoj je kupljen od države.

Novinar: Neko je dobio preduzeće, za cijenu koja je mnogo manja od duga koji je izmirio imovinom preduzeća. Kakva je logika u tome?”

Novo Radović, generalni direktor Direktorata za poreski i carinski sistem: “Teško mogu odgovoriti, jer Vi opet postavljate kakva je logika, otprilike ide u pravcu je li poslovni ili neposlovni potez. Ide u tome, malo je teško da odgovorim na to pitanje, ali ovako složili smo se oko podataka i na kraju kako je došlo do smanjivanja ovoga duga.”

Činjenica je da je MMK standard na ovaj način izmirio poreski dug i da je ispunio obaveze iz ugovora. Pored ostalog ova kompanija je investirala i više nego što je ugovorom o privatizaciji bila u obavezi. Iz MMK Standarda kažu da je trebalo da investiraju 3,5 miliona eura, a investirali su 5,3 miliona. Tvrde da su za socijani program za radnike isplatili preko 2 miliona eura.

Pored Desetke, MMK Standard se oslobodio poreskog duga od 840 000 eura, tako što je državi ustupio i drugi objekat – restoran Željezare u Nikšiću. Za ovaj slučaj naša redakcija nije dobila izvještaj o procjeni vrijednosti iako smo prema Zakonu o slobodnom pristupu Ministarstvu finansija tražili kompletnu dokumentaciju.

Prema podacima koje je prikupila naša redakcija, taj objekat trebalo je da koristi Savez sindikata Crne Gore, koji nije državni organ, sa namjerom da se tu napravi narodna kuhinja.

U dokumentu, koji smo dobili po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, vidi se da MMK Standard predlaže Ministarstvu finansija da na ime duga od njih otkupi restoran Željezare jer su se prethodno sa Savezom sindikata dogovorili da bi tu mogla da se otvori narodna kuhinja. I uprava za imovinu obavijestila je Ministarstvo finansija da je prostor pogodan za Savez sindikata koji će otvoriti Narodnu kuhinju.

Vlada je prihvatila taj prijedlog i usvojila ga 2015. godine, ali do danas na toj lokaciji nema Narodne kuhinje.

Ova dva primjera iz Nikšića pokazuju da je MMK Standard umanjio poreski dug za milion i po eura, a država je za to dobila dva objekta koja se ne koriste za smještaj državnih organa.

U Nikšiću se dogodio sličan slučaj i sa otpisom poreskog duga kompaniji Ibon koja je 2007. kupila objekat centru grada od Ministarstva unutrašnjih poslova, da bi ga 2013. na ime poreskog duga prodala Vladi po cijeni nekoliko puta većoj od one iz 2007.

Prije nego što je Vlada kupila ovaj objekat od poreskog dužnika, nezavisni procjenitej je utvrdio da je objekat u veoma lošem stanju i da je zapušten.

Nakon toga, vještak Uprave za imovinu navodi da je objekat na granici devastacije i zahtjeva potpunu rekonstrukciju, ali da je najisplativije da se sruši i izgradi novi poslovno-stambeni centar.

Takvu zgradu država je kupila na ime poreskog duga po cijeni od 900 EUR/m2 ili 390 hiljada eura ukupno.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Mi smo ocijenili, što se tiče samog stanja u kakvom se objekat nalazi, da nije za upotrebu, da mu treba detaljna rekonstrukcija.”

Novinar: “Ali nije za smještaj državnih organa.”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Pa nismo ga ni predložili mi kao uprava.”

Novinar: “Ali je plaćen dug tim prostorom.”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “E to, to je tačan podatak da je plaćen.”

Novinar: “Da li ste vi na komisiji rekli da to možda ne bi trebalo tako da se radi?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Mi smo izvještaj poslali, izvještaj je poslat.”

Zgradu u centru Nikšića za koju je i Uprava za imovinu utvrdila da je najisplativije da se sruši, Vlada je kupila od Ibona, po procjeni Milana Mirkovića za 900 EUR/m2, što je 390 hiljada eura ukupno.

Ibon je 2007. godine, ovaj objekat kupio od države, tj. od Ministarstva unutrašnjih poslova. Uz ovu zgradu država je Ibonu prodala još tri objekta za ukupno 230 400 eura, a 6 godina kasnije, samo ovu zgradu država je otkupila za 390 hiljada eura.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Ovaj, ne znam te podatke stvarno, koliko su ga kupili, a koliko su ga ovaj…”

Novinar: “Kupili su ga od Ministarstva unutrašnjih poslova.”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “To sam danas, ovaj, podatak, pripremajući se za gostovanje kod tebe, ali samo u dijelu, ne koliko su ga, ovaj, koliko ga je ministarstvo prodalo, nego u dijelu samo da su koristili taj prostor.”

Novinar: “Ima li vam to logike?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Pa… da vam kažem, znači, tržišna logika, ako nešto kupite jeftino, a da prodate toliko, ovaj, skuplje, apsolutno nema logike. Mislim da se tu možda u tom dijelu, ne u dijelu rada komisije, možda u prethodnom dijelu, prilikom prodaje te imovine možda nije adekvatno napravljena, ovaj, procjena. Može u procjenama da bude grešaka, znate?”

Novinar: “Ali ispravljna je na način da smo mi to onda platili 390 hiljada eura.”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Licencirani procjenitelj je izašao, član komisije koji je procijenio to.”

Zgrada, u kojoj se nekad nalazila nikšićka policija, a koju je Vlada kupila preko uredbe o naplati duga imovinom, danas je u vlasništvu države i ni za šta se ne koristi.

Zanimljiva činjenica, koja pokazuje koliko je državi bio neophodan ovaj prostor i šta se sa njim dogodilo nakon primjene uredbe, je to što je vlasnik Ibona, Miljko Brkuljan, došao da otključa ovu zgradu za našu ekipu kada smo bili u Nikšiću da snimimo objekat, zato što su ključevi i dalje kod njega.

Iz Uprave za imovinu nismo dobili objašnjenje zašto su ključevi I dalje kod vlasnika Ibona, iako je ta zgrada u vlasništvu države.

Šest godina nakon što je Ministarstvo unutrašnjih poslova staru zgradu policije u Nikšiću prodalo Ibonu – odlukom Vlade sve je vraćeno na početak priče. Država je 2013. godine opet postala vlasnik ovog objekta koji joj 6 godina prije toga nije bio potreban. I na kraju, Vlada je opet donijela odluku da se uradi isto što su već jednom uradili –  donijet je zaključak da stara zgrada policije u Nikšiću ponovo treba da se proda.

Novinar: “Da li vama djeluje malo ova Uredba, eto, da je država primjnom ovakve uredbe stavlja sebe u ulogu nekog agenta prodaje nekretnina?”

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: “Ja ne smatram to kao agentom prodaje. Ja sam i u početku rekao da je to neko zatečeno stanje i da smo morali nalazit načina da vidimo kako doći do naplate tog duga.”

U zaključku  Vlade iz 2013. obavezuje se Ministarstvo finansija da napravi poseban ugovor sa Ibonom prema kojem će ovaj poreski dužnik morati da plati razliku u cijeni ukoliko država proda objekat po cijeni nižoj od one po kojoj ga je kupila preko uredbe.

U osnovnom ugovoru sa Ibonom ne postoji obaveza da ta firma plati razliku, ukoliko je bude nakon prodaje.

U upravi za imovinu nemaju informaciju da li je dodatni ugovor potpisan i da li postoji plan za prodaju. Tadašnji ministar finansija Radoje Žugić, koji je trebalo da postupi po zaključku vlade, odbio je snimanje razgovora za Mehanizam.

Darko Radunović, ministar finansija: “Jasno je da za finansiranje budžeta nije potrebna imovina nego je potrebno obezbijediti sredstva. Ova imovina, ja sam mislim to već i ranije vam rekao, je nužno zlo gdje mi pokušavamo da riješimo i nalazimo opravdanje za to u smještaju i izbjegavanju plaćanja budućih zakupa, zakupa za upošljene, za funkcionisanje javne uprave i kao druga varijanta, ja ne bih bježao i od toga da jedan dio tih nepokretnosti i oglašavamo i ustupimo, i odnosno prodajemo.”

Ibon, koji je u vlasništvu Miljka Brkuljana, državi je prodao staru zgradu policije u Nikšiću na ime poreskog duga za 390 hiljada eura.

Poreski dug ove kompanije,na dan plaćanja imovinom, iznosio je 243 hiljade eura. Pošto je vrijednost objekta bila veća od duga, nakon primjene uredbe, uloge su se promijenile, pa je država ostala dužna Ibonu 146 hiljada eura.

U izvještaju Državne revizorske institucije navodi se da je ovakav ishod u suprotnosti čak i sa samom uredbom, zato što je u prvom članu definisano da se na ovaj način mogu naplatiti samo poreski dugovi koji su nastali do kraja 2012. godine.  A u slučaju Ibona, nakon ovog posla, ta firma je dobila poreski kredit u iznosu od 146 hiljada eura od čega je trebalo da se naplaćuju njihove buduće poreske obaveze.

Milanka Otović, generalna direktorica Direktorata za imovinsko i normativno pravne poslove: “Pretpostavljam da je ta odredba u odnosu na te ugovore, ovo je opet na nivou pretpostavki, usaglašen od strane kolega, ne mogu ništa drugo da Vam kažem, poštujem izvještaj revizije i vjerujem da postupaju u odnosu na te preporuke.”

Novinar: “Ali uredba se odnosila na dug koji je nastao do određenog perioda.”

Milanka Otović, generalna direktorica Direktorata za imovinsko i normativno pravne poslove: “Razumijem ja…”

Novinar: “Valjda nije bio cilj uredbe da generiše nove dugove ili da mi još kreditiramo poreske dužnike?”

Milanka Otović, generalna direktorica Direktorata za imovinsko i normativno pravne poslove: “Pretpostavljam da nije. Ja razumijem da Vi oćete da čujete odgovor od mene, u tom smislu sad ja ulazit u kvalifikacije je li prekršena uredba nije li vjerujte mi Mirko da neću. Prosto negdje mislim da, ne neću nego neću dati sebi za pravo, ja mogu da imam…Mislim ja i svi mi, potpuno drugačija mišljenja ili istovjetna ili potpuno, razumijete li me?”

U nastavku serijala Poreski (k)raj pokazaćemo i ostale primjere naplate poreskog duga imovinom dužnika.