Poreski (k)raj – IV dio

Predstavnici nadležnih institucija, uz objašnjenje da im je cilj da naplate poreski dug, usvojili su uredbu o naplati duga imovinom.  Očekivalo se da uredba riješi dio tog problema.   Medjutim, prema istrazivanju koje je uradila redakcija Mehanizma, ispostavilo se da je primjena te uredbe zapravo zaobilaženje osnovnog zakona o poreskoj administraciji u kojem država ima mehanizam da dug naplati imovinom dužnika na način koji je za budžet svih građana po pravilu povoljniji.

U zakonu o poreskoj administraciji jasno se navodi da država može da zaplijeni imovinu dužnika i proda je na licitaciji ili neposrednom pogodbom. Nekretnine se, u slučaju prodaje na licitaciji, nude po najnižoj početnoj cijeni pa je interesovanje veliko i novac se dobije veoma brzo.

Uredba koja je usvojena 2013. bila je na neki način rješenje koje po svemu sudeći odstupa od prakse naplate poreza koja postoji u dugim zemljama.

Iz poreske uprave Slovenije u odgovoru za emisiju mehanizam navode da kod njih ne postoji praksa da poreski dužnici svoju obavezu prema državnom budžetu plaćaju ustupanjem nekretnina. Objasnili su nam da se porez može platiti novcem ili da država u vrijednosti duga može preuzeti vlasnički udio u kompaniji.

Odgovor Poreske uprave Slovenije: „Kao što možete primijetiti nijedan od navedenih načina podmirenja poreskog duga ne obuhvata podmirenje na način da se državi dobrovoljno ustupi imovina dužnika. Imovina dužnika može biti predmet izvršnih postupaka, ali se ta imovina ponajprije mora prodati na aukciji ili na neki drugi način što na kraju dovodi do uplate novca iz prodaje za podmirenje poreskog duga.”

Slična situacija je i u Srbiji. Iz Poreske uprave te države objašnjavaju da se naplata duga imovinom može uraditi jedino po postupku prinudne naplate i aukcijske prodaje te imovine.

Odgovor Poreske uprave Srbije: „Naplata poreza poreskim dužnicima u postupku prinudne naplate, sprovodi se, između ostalog, i na nepokretnostima poreskog obveznika – zaplenom, utvrđivanjem početne vrijednosti i prodajom. Poreska uprava utvrđuje početnu vrijednost nepokretnosti, shodno Pravilniku. Utvrđivanje početne vrijednosti nepokretnosti vrše komisije u filijalama Poreske uprave, sastavljene od službenika Poreske uprave.“

Državi Crnoj Gori, prema tvrdnjama nadležnih, nedostaje prostora i umjesto da ga kupuje na tenderima kako je to inače propisano zakonom, dodatne kvadrate država uzima kroz neposrednu pogodbu sa kompanijama koje ne plaćaju porez redovno primjenjujući uredbu o naplati duga imovinom.

Iako je jedno od objašnjenja koje su davali predstavnici nadležnih institucija bilo da je ovo način da se u vrijeme krize nađe rješenje koje je povoljno i za državu i za privrednike, naše istraživanje je pokazalo da se prilikm primjene uredbe dešavalo niz paradoksalnih situacija. Privrednici su naime umjesto da plate porez- kupovali poslovne prostore, a potom ih na ime poreskog duga preprodavali državi koja im je u nekim slučajevima priznavala znatno veću vrijednost tih istih nekretnina.  

Prema uredbi o naplati duga imovinom, poreski dužnici,trebalo je da prostore ponude Ministarstvu finansija, pa da o njihovom kvalitetu raspravlja Komisija. Međutim, u nekim slučajevima, dešavalo sedaprije svega – privatnici direktno pregovaraju sa predstavnicima određenih institucija. Nakon tih pregovora – institucije traže od vlade da od privatnika preuzmu baš te prostore koji su ponuđeni na ime duga. Na ovaj način je Komisija stavljana pred svršen čin.

Novinar: „Dobro, da li je bilo slučajeva da Vi znate da recimo krene inicijativa za primjenu ove uredbe za konkretnog poreskog dužnika na način što se on prije toga obratio nekoj instituciji koja kasnije se obrati i Upravi za imovinu i kaže nama se sviđa prostor ovog poreskog dužnika?“

Milanka Otović, generalna direktorica Direkorata za imovinsko i normativno pravne poslove: „Imali smo inicijativa od Ministarstva rada i socijalnog staranja za potrebe smještaja Centra za socijalni rad u prijestolnici Cetinje. To je sad nešto što mogu da kažem, jer kako sam se pripremala, čitala, gdje je prema Vladi išla inicijativa u kojoj je ministarstvo finansija zaduženo zaključkom Vlade da sprovede svu tu proceduru, jer to odgovara potrebama smještaja Centra u konkretnom slučaju za rad na Cetinju.“

Centar za socijalni rad na Cetinju smješten je u centru grada u objektu koji je nekad bio u vlasništvu firme Martex. Vlada je odlučila da poreski dug Martexa, u vlasništvu Dragana Martinovića, naplati preuzimanjem dva objekta na Cetinju koji su procijenjeni na 322 000 EUR ukupno.

Dug Martexa nastao je neplaćanjem PDV-a jer je kompanija poslovala sa lancem supermarketa Albona koji je bankrotirao  i državi ostavio poreski dug od preko milion i po eura, a privatnim kompanijama iz Crne Gore Albona je ostala dužna gotovo 14 miliona EUR.

Zbog nenaplaćenog potraživanja od Albone i beogradskog EPS tursa, Martex je, kako tvrde u toj kompaniji, napravio dug za PDV od 400 hiljada EUR.  Najveći dio poreskog duga izmiren je preko uredbe o naplati duga imovinom.

Prvi put 2015. godine Martex je državi ponudio da plati dio duga objektom koji se nalazi u centru Cetinja. Iz kompanije Martex sami navode da su se direktno obratili Ministarstvu rada.

Odgovor Martexa: „Nakon što smo dobili informaciju da Ministarstvo rada i socijalnog staranja ima potrebu za adekvatnim prostorom odlučili smo da se pomenutoj instituciji obratimo dopisom.Dana 28.04.2015.godine ponudili smo poslovni prostor u ulici 13. Novembar ukupne površine 187m2.“

Dan nakon što je Martex ponudio objekat Centru za socijalni rad i Fondu zdravstva, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, na čijem je čelu bila Zorica Kovačević, tražilo je od Ministarstva finansija da se prihvati ponuda Martexa kako bi se napravila ušteda.

Naime, Centar za socijalni rad bio je smješten u zgradi prijestonice i za to je lokalnoj samoupravi plaćan zakup u iznosu od 416 eura mjesečno.

Vlada je prihvatila procjenu vrijednosti prema kojoj kvadratni metar vrijedi u ovom objektu vrijedi 898 eura ili 168 hiljada eura ukupno.

Zanimljivo je da je Martex ovaj objekat kupio od firme Trgocet čiji je većinski vlasnik da bi ga neposredno nakon toga, preko uredbe, praktično preprodao Vladi.

Odgovor Martexa: „U posjedu preduzeća “Trgocet” čiji smo većinski vlasnik nalazio se objekat smješten u strogom centru grada a koji je godinama bio van poslovne funkcije. Sticanjem uslova za naplatu dijela poreskog duga imovinom dužnika, Odbor direktora pomenutog preduzeća donio je odluku o prodaji predmetne nepokretnosti preduzeću “Martex”  za iznos od 168.000,00€ .“

Ovo je još jedan slučaj u nizu koji pokazuje kako su poreski dužnici umjesto da državi plate porez, kupovali nekretnine koje su kasnije preko uredbe praktično preprodavali državi.

Kompaniju Martex smo pitali smo  kako su imali novca da kupe objekat od Trgoceta, a nisu imali novca da plate poreski dug:

Odgovor Martexa: „Ugovorom o kupoprodaji pomenute nepokretnosti plaćanje se vrši u 60   jednakih mjesečnih rata po 2 hiljade i 700 eura, s tim što je avansno uplaćeno 5.000 eura.“  

Ovaj prostor, koji je preko uredbe, preuzet od Martexa, danas se koristi za smještaj Centra za socijalni rad i Fonda zdravstva. Objekat je danas u veoma dobrom stanju, ali prije toga država je morala da uloži oko 60 hiljada eura da bi se prostorije privele namjeni.

Preko uredbe o naplati duga imovinom  od Martexa je preuzet još jedan objekat na Cetinju koji se danas ne koristi za smještaj državnih organa. Kuća u strogom centru Cetinja,u trenutku naplate duga imovinom, bila je u takvom stanju da su i nezavisni procjenitelj i vještak uprave za imovinu konstatovali da je na granici totalne devastacije i da je najbolje da sruši.

Novinar: „Najisplativija upotreba nepokretnosti je da se sruši i da se gradi stambeno-poslovni objekat.“
Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Pa dobro, to, vidite da vam kažem, to je viđenje nekakve građevinske struke. Ali, najjednostavnije je sad reć: ajde srušićemo nešto, pa ćemo napravit novo.“
Novinar: „Tako se navodi u procjeni i mišljenju Uprave za imovinu, da je stvarno objekat u lošem stanju.“
Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „To je realno, to je realan iskaz sa terena. To…to su, ja sam rekao i na početku, stručni ljudi, koji znaju svoj posao.“

Kao i u prvom slučaju Martex se prvo obratio instituciji, ovog puta Prijestonici Cetinje i ponudio im nekretninu, koju ne koristi, na ime otpisa poreskog duga. Prijestonica je prijedlog proslijedila Ministarstvu kulture.

Odgovor Martexa: „18. juna 2015.godine obratili smo se dopisom Prijestonici Cetinje u kojem smo ponudili objekat u ulici Njegoševa 39, strogi centar grada, površine 193m2. Prijestonici Cetinje je u tom trenutku bio potreban prostor za rad kancelarije Agencije za očuvanje kulturnih dobara u okviru Ministarstva Kulture Crne Gore. Nadležne službe Prijestonice su dopis i kompletnu prateću dokumentaciju proslijedile Ministarstvu kulture koje je ovaj objekat smatralo prihvatljivim za svoje potrebe.“

Ova ponuda kupoprodaje prostora, bez tendera, za Ministarstvo kulture bila je prihvatljiva pa su od Ministarstva finansija tražili da se Martexu omogući plaćanje duga imovinom.  Vlada je to prihvatila u martu 2016. i Martexu je dug umanjen za još 154 hiljade eura.

U procjeni koju je radio Milan Mirković navodi se da je objekat u veoma lošem stanju i potpuno neuslovan za stanovanje i korišćenje. Krov je propao i u objektu je velika vlaga, drveni podovi i plafoni su veoma oštećeni, stolarija je istrulila, objekat nema mokri čvor i procjenitelj smatra da je najbolje da se objekat sruši.

Ministarstvo finansija i Vlada prihvatili su procjenu po kojoj ovaj objekat vrijedi 154 000 eura ukupno ili 640 eura po kvadratu.

Iako je objekat praktično neupotrebljiv, država je odlučila da tako naplati poreski dug po hitnom postupku zato što je Cetinje 2015. predalo kandidaturu da se istorijsko jezgro grada nađe na listi zaštićenih područja UNESCO-a.  

Zbog toga je Agenciji za zaštitu kulturnih dobara na Cetinju bio potreban prostor za rad. Očekivalo se da već u prvoj polovini 2016. istorijsko jezgro Cetinja bude na listi zaštićenih područja UNESCO-a.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Ima nekad i nekakvih postupaka koji moraju hitno da se završavaju. Recimo, kao što je, ako je taj projekat Istorijasko jezgro Cetinja, pretpostavljam da je to projekat koji ne može sad da čeka ajmo rušenje objekta pa pravljenje novog.“

Novinar: „Oni su smješteni tamo?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Pretpostavljam da jesu.“

Martex je dug platio imovinom u maju 2016. godine, ali ovaj prostor se ne koristi za rad Agencije.

Danas dio ove kuće  koristi samo udruženje studenata likovne umjetnosti. Oni koriste samo prostoriju na prizemlju i to je njihova galerija, dok je ostatak objekta neupotrebljiv zato što je ova kuća ruina i postoji opasnost da se uruše podovi i plafoni.

Kompanija Martex, nakon plaćanja duga imovinom, nije više poreski dužnik i kako su sam objasnili iz ove firme na ovaj način riješili su problem i sačuvali poslovanje.

Dio duga kompanije Tehnoput koja je godinama jedan od najvećih poreskih dužnika država je naplatila preuzimanjem prostora u Risnu.

Ova nekretnina procijenjena je na 540 hiljada EUR ukupno ili 1580 eura po kvadratnom metru.Takvu procjenu prihvatila je Komisija, Ministarstvo finansija i Vlada Crne Gore. Radi se o objektu koji je u trenutku procjene, prema mišljenu procjenitelja, bez ulaganja mogao da se koristi samo kao magacin.

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Magacin u Risnu je, ovaj, znači, namijenjen za potrebe Uprave za oduzete, Uprave za imovinu, sektor za oduzetu imovinu i Uprave za inspekcijski nadzor.“

Novinar: „Da li je taj prostor adekvatan za to?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „On može da bude…da dobije i prenamjenu. Onako makar u izvještaju koji sam dobio od…“

Novinar: „Koriste li ga oni danas?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Nemam taj podatak. Pretpostavljam da je… pretpostavljam da koriste. Ja mislim da je to oko 470 i nešto, pet kvadrata, koji može čak i u druge namjene da koristi i eventualno i u namjne za potrebe ugostiteljstva koje bi se moglo privesti, ovaj, prenamjeni nekoj.“

Novinar: „ Ali to onda nije smještaj državnih organa.“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Ali je potreban, znači, pogotovo kad je u pitanju sezona, ovaj turistička sezona, ovaj imali smo ogromne probleme u prethodnim godinama u dijelu smještaja, kad inspekcijske službe oduzmu robu. Bilo je tu od plažnog inventara i svega, onda na graničnim prelazima, ovaj, Debeli brijeg, i tu je…tako da je neophodan taj prostor bio za…i potpuno ima svoje, ovaj, opravdanost.“ 

Kupovinom ovog prostora naplaćen je dio poreskog duga Tehnoputa od preko pola miliona  eura, ali ovaj slučaj pokazuje da je budžet države potencijalno oštećen za preko 200 hiljada eura, što je navedeno i u izvještaju Državne revizorske institucije.

Prostor je bio u vlasništvu Lovćen osiguranja 2012. godine kada ga je za 120 000 eura kupila firma Razvršje. Godinu dana kasnije Razvršje prodaje Tehnoputu isti prostor za 340 hiljada eura. 2015. godine država Crna Gora je objekat u Risnu od Tehnoputa, koji je bio poreski dužnik, bez tendera, preko uredbe o naplati duga imovinom, praktično kupila za 540 000 eura.

Osim magacinom u Risnu, Tehnoput je svoj poreski dug platio sa još četiri poslovna prostora u Podgorici.

Ova kompanija umanjila je dug za 590 hiljada eura tako što je država od nje preuzela 12 kancelarija u blizini autobuske stanice, u poslovnom centru Razvršje, ukupne površine preko 300 kvadrata, prema procjeni oko 1800 eura po metru kvadratnom. U cijenu od 590 hiljada eura, uračunat je i kompletan kancelarijski namještaj. Prostor koristi Vijeće za prekršaje.

Dio duga od 573 hiljade eura Tehnoput je platio i poslovnim prostorom od 508 kvadrata, u zgradi u podgoričkom naselju Zagorič.  Taj prostor država je dala Monteputu, odnosno sektoru koji upravlja projektom za izgradnju autoputa.Taj prostor još uvijek ne koriste, a tek sada su počeli radove kako bi ga prilagodili svojim potrebama.

Naplatom duga imovinom od Tehnoputa još jedan prostor, koji se još uvijek ne koristi, a dodijeljen je Komori fizioterapeuta. Prostorije su procijenjene na 68 500 eura. Prema ugovoru, Tehnoput je obavezan da prostore privede namjeni, što bi trebalo da se desi nakon što Komora fizioterapeuta napravi projekat.

Objekat u Dalmatinskoj ulici takođe je preuzet od Tehnoputa, a država ga je dala na korišćenje Kulturnom centru Azerbejdžana. Objekat je procijenjen na hiljadu eura po kvadratu ili 334 hiljade eura ukupno. Za razliku od pojedinih kompanija, koje su na ovaj način platile dio duga, Tehnoput je ugovorom bio obavezan da prostore koje je dao u stanju grubih građevinskih radova, do kraja završi, što je u ovom slučaju ispoštovano.

Tehnoput je ovaj objekat kupio od Montes inženjeringa nekoliko mjeseci prije nego što ga je njime platio dio poreskog duga.

Iz kompanije Tehnoput, čiji je vlasnik Saša Aćimić, objašnjavaju da je 2009. godine počeo strmoglavi pad kompanije zato što je Komisija za kontrolu postupka javnih nabavki donosila, kako tvrde „nezakonite odluke“ koje su bile štetne za Tehnoput, a istovremeno favorizovale pojedine ponuđače.

Odgovor Tehnoputa: „Odluke o izboru ponuđača radova u kojima je Tehnoput bio prvorangirani u cjelosti su poništene u upravnom postupku, a u isto vrijeme procenat ukupno poništenih odluka ovog državnog organa iznosio je preko 80%. Kao posljedica nelojalne konkurencije kroz favorizovanje određenih ponuđača, samo u slučaju Tehnoputa oduzeto je nezakonito poslova u vrijednosti od preko 16 miliona eura.“

Preko  uredbe o naplati duga imovinom Tehnoput je svoj poreski dug umanjio za 2 miliona i 100 hiljada eura, ali i nakon toga danas državi duguje preko 3 miliona eura i kroz zakon o reprogramu može da ih vraća u narednih 5 godina na 60 rata.

U slučaju naplate duga imovinom od kompanije Lovćen invest država je preuzela poslovne prostore u sivoj fazi koji se još uvijek ne koriste.

Građevinska kompanija Lovćen invest u vlasništvu Milenka Radmilovića napravila je poreski dug od 269 000 eura i platila ga tako što je država od njih kupila poslovne prostore na prizemlju i u podrumu zgrade koja se nalazi u blizini Uprave policije u Podgorici. Poslovni prostor u sivoj fazi procijenjeni su na 267 000 eura ili 970 EUR/m2.

Ove poslovne prostore država je preuzela od Lovćen investa da bi policija napravila muzej u kojem će izlagati svoje eksponate, što je bio razlog da Vlada prihvati ovaj prijedlog  2016. godine.

Milanka Otović, generalna direktorica Direkorata za imovinsko i normativno pravne poslove: „Pošto je to najbolje odgovaralo, evo sad po sjećanju, najbolje im je odgovaralo za potrebe smještaja, zbog blizine institucije i zbog stanja toga, odgovaralo je za smještaj policijskog evo sad ću to da nađem…to je projekat muzeja policije Crne Gore. Pa to su procijenili u MUP-u i…“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Znači, ministarstvo je bilo u namjeni, MUP da radi, kao što rade i sve zemlje i u regionu i to su neki evropski standardi gdje rade svoj muzej policije.“

Novinar: „To su sutereni.“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „To je, ovaj, ne ne nije to suteren.“

Novinar: „Pa mislim, dio je suteren.“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Prizemlje, prizemlje sa dijelom suterenskim, gdje je ovaj zadovoljavalo te njihove namjene i ovaj ta idejna rješenja koja su im potrebna za muzej. Da li su ga priveli namjeni već, to bi morali da pitamo MUP.“

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova u odgovorima na naša pitanja uputili su nas na upravu za imovinu jer kažu da ministarstvo nema u budžetu planirana sredstva da se prostorije privedu namjeni zbog koje su  preuzete kroz uredbu o naplati duga imovinom.

Odgovor MUP-a:  „Ministarstvo unutrašnjih poslova upoznato je sa prostorom, ali on nije adekvatno opremljen za potrebe Muzeja i smještaj prikupljenih eksponata. Ministarstvo unutrašnjih poslova nema budžetsku poziciju za investiciono i tekuće održavanje objekata, već te poslove, shodno propisima, vrši Uprava za imovinu.“

U slučaju Lovćen investa zanimljivo je da je procjenitelj Milan Mirković kojeg je angažovalo ministarstvo finansija, prostore u sivoj fazi procijenio na 970 eura po kvadratu iako se nalaze na veoma dobroj lokaciji u Podgorici – pored Uprave policije i preko puta stare zgrade Vlade. Kompanija Lovćen invest nije bila zadovoljna procjenom vrijednosti.

Odgovor Lovćen investa: „Urađena procjena imovine iznoslila je 974 eura po kvadratnom metru i prema našem mišljenju bila je značajno ispod realne, ali imajući u vidu da smo time riješili problem  – to smo prihvatili.“

I primjer naplate duga od kompanije Voda u kršu pokazuje da nije ispunjen cilj koji predstavnici vlasti stalno ističu – da se kroz uredbu o naplati duga imovinom smanje troškovi zakupa za smještaj državnih organa.  

Voda u kršu dugovala je 120 hiljada eura za porez. Na ime duga država je  preuzela nekretnine u podgoričkom naselju Zabjelo procijenjene na 130 hiljada eura da bi se tu smjestio Savez udruženja penzionera.

Novinar: „ Bilo je slučajeva da recimo se uredbom naplati neki dug i ta imovina se dodijeli udruženju penzionera.“

Darko Radunović, ministar finansija: „Pa ja isto to ne bih komentarisao, a iskreno mislim da treba voditi računa o standardu penzionera i stvoriti im mogućnost da mogu da imaju ne znam prostor za okupljanje.“

Ministarstvo finansija na čijem je čelu tada bio Radoje Žugić dodijelilo je ovaj prostor Savezu udruženja penzionera Crne Gore. Prije toga prostor je bio korišćen za potrebe trgovine, pa je Udruženje penzionera Ministarstvu rada i socijalnog staranja tražilo dodatna sredstva kako bi prostorije priveli namjeni.

Povodom preuzimanja ovog prostora upriličena je svečana ceremonija i vrpcu su presjekli tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja, Zorica Kovačević, i ministar finansija, Radoje Žugić.

Novinar: „Kakva je ušteda napravljena uzimanjem prostora od kompanije Voda u kršu gdje je smješteno Udruženje penzionera na Zabjelu?“

Milanka Otović, generalna direktorica Direkorata za imovinsko i normativno pravne poslove: „Ne znam kakva je ušteda napravljena, nemam te podatke, pretpostavljam da će to imati direktor Uprave za imovinu, jer su oni nadležni da vode računa ovaj o tim činjenicama.  I tada je na zahtjev udruženja penzionera, obratili su se ministarstvu finansija, to je proslijeđeno Upravi za imovinu na dalju nadležnost, predloženo je da idu tamo. Vlada je dala saglasnost na to obzirom da shodno važećim zakonskim propisima jedino Vlada može da raspolaže tom imovinom.“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Dali smo predlog da se uzme, nama tog prostora uvijek treba, što se toga tiče, evo vraćam se…“

Novinar: „Za Savez penzionera?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Ma ne baš za Savez penzionera…“

Novinar: „ Zašto ste ga dali Savezu penzionera?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Pa predložilo nam je određeno ministarstvo, tražilo da…“

Novinar: „Koje ministarstvo?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Uh, sad se ne sjećam više, da li je o bio predlog Ministarstva finansija…neko se obratio tu…Udruženje penzionera…“

Novinar: „Koji je javni interes da Udruženju penzionera na ime poreskog duga kupujemo…“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „A ne ne, ne na ime poreskog duga. Pazite…“

Novinar: „Ne njima, poreski dug je Vode u kršu, koji je javni interes da se Vodi u kršu otpisuje dug da bi…“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Znači, nije to, to je sve privremenog karaktera, neki prostori, koji se daju na korišćenje. Bitno je da je to, u svemu tome, da je to državni prostor, da će ovaj…može doživjeti svoju prenamjenu, nije to sad da će ostat, al eto u tom trenutku smo procijenili kao Udruženje penzionera, neka nevladina, daje Vlada nevladinim  organizacijama prostor na korišćenje i ja to u potpunosti podržavam u tom dijelu., ne da bi sad, nemojte me pogrešno shvatit, da naplaćujem osad porez tom imovinom da bi ga dali na osnovu toga što se Udrženje penzionera obratilo državi, ali se tek kasnije u nekoj proceduri obratilo Udruženje penzionera i ajde eto nekako smo procijenili da mu damo kao privremeno korišćenje, nekih stotinjak kvadrata.“  

I primjer kompanije Voda u kršu je zanimljiv zbog činjenice što je ta firma umjesto da plati poreski dug kupila nekretninu – u ovom slučaju od kompanije Bemax u aprilu 2013. godine – da bi taj isti prostor krajem 2013. prodala državi primjenom uredbe o naplati duga imovinom.

Osim što što je Vlada preko uredbe o naplati duga imovinom uzimala poslovne prostore od nekih dužnika preuzeti su i stanovi.

Tako je privatna zdravstvena ustanova Kodra svoj poreski dug u iznosu od 170 hiljada eura platila tako što je državi prodala stan od 100 kvadrata u centru Podgorice. Danas taj stan koristi statistički zavod Monstat.

Građevinska kompanija Gradnja promet, koja je dobijala višemilionske poslove od države, napravila je poreski dug od 154 hiljade eura i i kroz primjenu uredbe takoreći prodala državi dva stana površine po 70 kvadrata u Podgorici po cijeni od 1650 eura po kvadratu.

Nakon toga stanovi su dodijeljeni državnim službenicima preko vladine komisije za rješavanje stambenih pitanja.

Novinar: „Pitam vas zato što, koliko sam shvatio, da je uredba donijeta da bi se napravile uštede po osnovu rente za smještaj državnih organa, a ovo je već kupovina stanova.“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Uredba je davala, kao što sam i u početku rekao, ipak neko šire tumačenje. Ipak ste morali da naplatite. Pa baš zbog toga što nije navedeno, nego kaže putem nepokretnosti. Prihvatićete da je i stambeni prostor nepokretnost.“

Novinar: „Jeste, ali nije iskorišćeno za to što je bilo neko glavno opravdanje…“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Vidite, moramo ući i u taj segment, gdje vlada opredjeljuje neka sredstva za rješavanje stambnih potreba nekih državnih službenika .“

Poreski dug gradnje promet iznosio je 154 hiljade eura, a dva stana u moskovskoj ulici procijenjena su na 234 hiljade eura.

Pošto je vrijednost stanova bila veća od duga i u ovom slučaju, nakon primjene uredbe, uloge su se promijenile – država je postala dužnik kompaniji Gradnja promet za razliku u cijeni od oko 80 hiljada eura.

Međutim, to nije dugo potrajalo jer je Gradnja promet ponovo napravila poreski dug od skoro pola miliona eura koji može da vraća u narednih 5 godina na 60 rata bez kamate. Uprkos tome Gradnja promet i povezane kompanije i dalje dobijaju višemilionske poslove od države.   

Novinar: „Kakva je onda logika ako je sve vrijeme eto dobra prodaja stanova, da država nekome uzima stanove umjesto da tog nekog primora da ih proda, pa da recimo poreski dug plati novcem?“
Darko Radunović, ministar finansija: „Pa kako da to objasnim, ne znam, ja se sa Vama slažem. Mnogo je jednostavnije i čistije da se proda i da država dobije novac, ali imate vi sad situacija državi sad napr. ja ne znam koliko je potrebno stanova, mi imamo stambenu komisiju koja dodjeljuje stanove, ja ne vidim razloga zašto mi ne bismo uzeli te stanove.“

Novinar: „Ako ti prostori vrijede onoliko koliko su procijenjeni, zašto ih ti poreski dužnici nisu prodali i onda uplatili taj novac u budžet? Jer nama treba, državnom budžetu, novac a ne prostori.“   

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Pa, pretpostavljam da im je slobodan taj prostor bio, čim su  ga ponudili nama. Nisu ga realizovali, prodali. A vi kažete  postupak da ga prvo prodaju, a ako ga ne prodaju šta ćemo onda?“  

Novinar: „Ali zašto ispod tržišne vrijednosti?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Onda mi dolazimo… A zašto smo onda, ali zašto bi onda donosili tu uredbu, unaprijed?“   

Novinar: „Kako unaprijed?“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Je l? Pa ne, no mislim ako, ako oni treba da prodaju to nekom drugom, taj prostor…“

Novinar: „Nama u budžetu više treba novac…“

Blažo Šaranović, direktor Uprave za imovinu: „Nama je… Ja se apsolutno slažem. Ja bih najsrećniji bio da nije bilo nikakvog poreskog duga.“   

Nakon što je državna revizorska institucija utvrdila nepravilnosti prilikom primjene Uredbe o naplati duga imovinom –  ona je Zakonom o reprogramu, početkom 2017. godine, ukinuta. Međutim, iako je uredba bila ukinuta, vlada je odlučila  ove godine da ipak naplati dug imovinom za još dva preduzeća zato što su postupci pokrenuti prije nego što je uredba ukinuta.

Jedna od kompanija je koja je namjeravala da plati dug preko uredbe je i agencija za zapošljavanje Workfinder, čiji su vlasnici, prema našem istraživanju, povezani sa vlasnicima kompanije Rokšped.

Workfinder je agencija za zapošljavanje koja za svoju osnovnu djelatnost – državi duguje preko oko milion i 400 hiljada eura za poreze i doprinose na zarade. Taj dug namjeravala je da plati poslovnim i stambenim prostorima u Podgorici i gradskoj opštini Tuzi od kojih su neki pripadali kompaniji Rokšped.

Uvidom u registar kompanija može se vidjeti da je Workfinder  osnovao Simon Stanaj, član porodice Stanaj u čijem je većinskom vlasništvu Rokšped. Nakon toga, svoj osnivački udio, Stanaj prenosi na Kadrija Hadžilarija u aprilu 2014. godine koji je do danas jedini vlasnik ove agencije za zapošljavanje.

Hadžilari se na Kosovu pojavljivao pred sudom kao zastupnik kompanije Rokšped što potvrđuju tekstovi iz kosovskih medija.

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: „Kazao sam da su svi, sva privredna društva koja se na takav način, pokušavaju izbjeći svoje poreske obaveze bila pod pažnjom Poreske uprave. Rekao sam i konkretne primjere đe smo imali konkretne efekte. Rokšped je naravno tražio plaćanje imovinom i dobio, u stvari ja mislim da je poništen je li tako?“

Novinar: „Vi to mislite na Work Finder?“

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: „Jeste, jeste.“

Novinar: „Je li to Rokšped?“

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: „Pa vjerovatno da jeste.“

Novinar:  „Pa oni kažu da nije.“

Miomir M. Mugoša, direktor Poreske uprave: „Pa evo mi pokušavamo da kroz mjere zakonske koje nam stoje na raspolaganju, tamo gdje znamo da jeste, kroz bočne kontrole i sve ono što nam stoji na raspolaganju da to uradimo.“

Iz Rokšpeda, koji je i prije ovoga plaćao dug imovinom i nastavio da duguje, negiraju da su povezani sa Workfinderom.

Odgovor Rokšpeda: „Ne postoji povezanost kompanije Rokšped sa preduzećem Workfinder iz Podgorice, s tim da je Rokšped sa agencijom Workfinder bio u odnosu intenzivne poslovne saradnje po osnovu koje je veliki broj zaposlenih ove agencije bio ustupljen na rad u Rokšpedu.“

Pored Workfndera Vlada je namjeravala da imovinom naplati i dug preduzeća Đurković company iz Nikšića u iznosu od 220 hiljada eura.  

Nakon što se u javnosti pokrenula debata o tome da li je u skladu sa zakonom da se primjenjuje uredba koja je nekoliko mjeseci prije toga ukinuta zakonom o reprogramu, Vlada je odlučila da povuče ove odluke uz obrazloženje da su napravili previd.  

Darko Radunović, ministar finansija: „Isto tako, vi znate da smo imali jednu malu pometnju vezano za zaključak, po kojem smo, pa smo onda odustali od zaključaka. Ponovo je to bilo razmišljanje pravnika. Jedni su smatrali da treba drugi da ne treba. Koliko pravnika toliko mišljenja nažalost. Vjerovatno i pravni okvir to tako stvorio da može to tako da bude. Ali, doista, ne znam da vam odgovorim da li smo mogli i bez te uredbe da to isto odradimo.“

Nakon previda i povlačenja odluke o naplati duga imovinom za Workfinder i Đurković, Vlada je odlučila da stvar riješi tako što će ponovo usvojiti još jednu Uredbu o naplati duga imovinom, iako je početkom ove godine Zakonom o reprogramu ona ukinuta.

Darko Radunović, ministar finansija: „Ja smatram da mi treba kao država da imamo tu mogućnost, instrument naplate na taj način.“   

Novinar: „ Ali zar to već ne postoji u Zakonu o poreskoj administraciji?“

Darko Radunović, ministar finansija: „E sad već moram da vam kažem da nisam na svom terenu. Ja nisam pravnik…Ja sam sa pravnicima  i stručnim službama ministarstva razgovarao o tome da li je neophodno da imamo novu uredbu. Oni su smatrali da treba. Ja lično sam mislio da nam i ne treba.“   

Zakonom o reprogramu ukinuta je i uredba o odloženom plaćanju poreza, a kakve je efekte dala u poboljšanju naplate poreza prikazaćemo u nastavku serijala Poreski (k)raj.