lM9uwDgV75c

Istraživanje, koje je uradila redakcija emisije Mehanizam, pokazalo je da sredstva, zbog niza odluka nadležnih institucija, nisu iskorišćena na način kojim bi se postigli ciljevi zbog kojih se Vlada zadužila u ime građana. Ovaj povoljan kredit, koji je mogao da da veliki zamah razvoju poljoprivrede, kao što ste mogli da vidite u prethodnoj emisiji, dodijeljivalo je ministarstvo poljoprivrede, iako je po svim pravilima, time trebalo da se bavi Investiciono razvojni fond.

Zahvaljujući odlukama ministarstva poljoprivrede, višemilionske povoljne kredite su dobile i firme čiji projekti još nisu zaživjeli i opravdano se postavlja pitanje da li će biti u stanju da vraćaju kredite.

Uslovi koji su definisani ovim sporazumom bili su značajno povoljniji od uslova pod kojima su se proizvođači u to vrijeme mogli zadužiti kod banaka. Naime, ugovorena kamata na kredite bila je samo 2,5 odsto rok otplate čak 17 godina, a grejs period, tokom kojeg se plaća samo kamata, čak 4 godine.

Iz ovog javnog poziva, prije svega, zbog strogo propisanih uslova za konkurisanje, sve je ukazivalo na to da će krediti biti dostupni samo velikim i veoma uspješnim kompanijama.

U javnom pozivu bilo je propisano da iznos kredita može da bude najmanje milion, a najviše 3 miliona dolara. Ovaj novac je bio predviđen za namjensko trošenje, što znači da firma podnese prijavu sa detaljno razrađenim projektom i planom kako će se trošiti novac.

Uslov je bio da kredit može da pokrije tri četvrtine ukupne vrijednosti projekta, dok preostalu četvrtinu korisnik treba da obezbijedi sam.
To znači da ukoliko neka kompanija dobije 3 miliona dolara kredita mora da uloži još milion za projekat koji je procijenjen na četiri miliona dolara. Za apliciranje za kredit od minimalnih milion dolara korisnik je morao biti spreman da uloži oko 300 hiljada sopstvenih sredstava.

Takav uslov u startu je eliminisao male proizvođače za koje su toliki iznosi nedostižni, iako je u javnom pozivu bilo navedeno da će kredit biti namijenjen i njima.

Ono što je ukazivalo na to da će do ovih svojevrsnih podsticajnih sredstava moći da dođu samo kompanije koje ostvaruju velike profite i imaju vrlo stabilne finansije je drugi uslov propisan objavljenim javnim pozivom.

Iznos kredita, naime bio je direktno uslovljen finansijskim stanjem u dijelu koji se tiče obrtnih sredstava. Obrtna sredstva predstavljaju zalihe, potraživanja i gotovinu na računu.

Kako je navedeno u javnom pozivu iznos kredita treba da bude najviše 30% od trajnog obrtnog kapitala kompanije.

To znači da je firma koja je htjela da aplicira za kredit od milion dolara morala da ima  obrtna sredstva u vrijednosti od najmanje 3 miliona. Za kredit od 3 miliona kompanija je morala biti toliko finansijski jaka da u zalihama potraživanjima i gotovini ima na raspolaganju čak 9 miliona.

Prema našem istraživanju, u više pojedinačnih slučajeva Ministarstvo poljoprivrede prekršilo je sopstveni propisani uslov za sredstva koja su dodijeljena uz garancije države.

Naime, u finansijskim izvještajim kompanija koje su dobile kredite od ministarstva poljoprivrede, može se jednostavnim uvidom utvrditi da 7 od ukupno 9 kompanija nije ispunjavalo ovaj uslov iz javnog poziva da dobije kredite u iznosima od milion do 3 miliona dolara. 

Kompanija Milkraft Leche, još uvijek neotvorena mljekara iz Pavinog polja dobila je 3 miliona dolara. Prema uslovima iz javnog poziva trebalo je da ima obrtna sredstva u iznosu od najmanje 9 miliona dolara, a ova firma imala je svega 100 hiljada eura obrtnih sredstava.

Kompanija IM Gradina iz Rožaja, dobila je 3 miliona dolara, što znači da je trebalo da ima obrtna sredstva u vrijednosti od 9 miliona dolara. Ipak, ova kompoanija iz Rožaja, sa jednim zaposlenim, imala je obrtna sredstva u iznosu od 370 hiljada eura.

Agro Carine, dobila je 2,5 miliona dolara, što znači da je trebalo da ima 7,5 miliona dolara obrtnih sredstava, a ova kompanija, osnovana par mjeseci prije aplikacije za kredit, prema finansijskim izvještajima uopšte nije imala obrtna sredstva.

HM Durmitor sa Žabljaka, dobila je 2 miliona dolara, što znači da je trebalo da ima 6 miliona dolara obrtnih sredstava, ali ova firma je imala samo 575 hiljada eura.

Eko Per, fabrika vode Diva iz Šavnika, dobila je 2,5 miliona dolara kredita, a da bi ispunila uslov za taj iznos trebalo je da ima obrtna sredstva u vrijednosti od 7,5 miliona dolara. Obrtna sredstva ove firme iznosila su svega pola miliona eura.

FML Nikšić, mljekara Nika, dobila je 1,2 miliona dolara kredita. Prema tome, trebalo je da ima obrtna sredstva koja vrijede najmanje 3,6 miliona dolara. Godinu prije dobijanja kredita, prema finansijskom izvještaju, firma uopšte nije imala obrtna sredstva.

Vektra Jakić – dobila je 3 miliona dolara kredita. Za taj iznos trebalo je da ima obrtna sredstva u vrijednosti od najmanje 9 miliona dolara. Obrtna sredstva Vektre Jakić, iznosila su 5 miliona i 700 hiljada eura.

Prema javnom pozivu koji je raspisalo ministarstvo, samo dvije kompanije ispunjavale su drugi  uslov za maksimalni iznos kredita: 

Mesopromet – Franca dobila je  3 miliona dolara i imala je dovoljno obrtnih sredstava da bi ispunila uslov iz javnog poziva. Obrtna sredstva ove firme iznosila su 16 miliona eura.

Mesna industrija Goranović, dobila je 3 miliona dolara i takođe je ispunjavala uslov o vrijednosti obrtnih sredstava. Obrtna sredstva kompanije Goranović, iznosila su 11,5 miliona eura.

Pitali smo IRF i ministarstvo poljoprivrede da li su kompanije ispunjavale uslove o maksimalnim iznosima kredita. Iz IRF-a su nam odgovorili  da oni u tom periodu nijesu bili nadležni da odobravanje kredita iz ADMAS projekta.

Rekonstrukcija štale, proizvodni pogoni, obnova stada, zapošljavanje novih radnika i izgradnja turističkih kapaciteta, bili su predviđeni projektom koji je iz sredstava Abu dabi fonda dobio kredit od 2,5 miliona dolara. Na mjestu nekadašnjeg poljoprivrednog giganta AD Bajo Pivljanin iz Plužina, koji je posjedovao milione kvadrata pašnjaka na obroncima Durmitora, trebalo je da se dogodi preporod farme koja nekad imala i do 6 hiljada ovaca.

Nosilac projekta bila je firma Agro Carine. Ova kompanija registrovana je 28og decembra 2015 godine i samo 3 mjeseca nakon toga dobila kredit od 2 i po miliona dolara. U ugovoru o kreditu, navodi se da je prijedlog odluke da dobije novac donijet 2. decembra 2015 godine, 26 dana prije nego što je firma zvanično registrovana.   Direktor firme bio je Vladimir Popović, a osnivač kompanija Carine u vlasništvu njegovog oca, poznatog podgoričkog biznismena Čedomira Popovića.  

Čedomir Popović je inače 2007 godine kupio akcije AD Bajo Pivljanin u opštini Plužine. Pet godina nakon kupovine pokrenut je stečaj. Prije stečaja Popović je uspio da svih 11 miliona kvadrata zemljišta i objekata uknjiži kao svojinu firme, iako je do tada ona bila samo korisnik.

Popovićeva matična firma Carine, po uigranoj šemi, kupila je zemljište i objekte na javnoj licitaciji za oko 340 hiljada EUR. Carine su imovinu platile ugovorom o poravnanju na osnovu duga od 330 hiljada eur koji je AD Bajo Pivljanin imalo prema Carinama. Na taj način Carine su dobile imovinu u opštini Plužine i zemljište površine oko 11 miliona kvadratnih metara.

Istraživanje koje je uradila naša redakcija, pokazalo je da je Agro Carine  tokom 2016, kada je dobila 2,5 miliona dolara kredita iz Abu Dabi fonda, imala svega 5 eura prihoda i 5 eura rashoda. Te iste godine Čedomir Popović hvalio se kako je već uložio u farmu.

Nakon što je kompanija Agro Carine dobila kredit od 2 i po miliona dolara iz Abu dabi fonda u martu 2016 godine, samo godinu i po nakon toga, kompanija je ugašena i sve obaveze su prešle na matičnu firmu Carine.

Milkraft Leche je projekat iza kojeg stoji Dragan Burić koji je u medijima opisivan kao investitor iz Paname crnogorskog porijekla. Burić je, prema podacima koje je prikupila naša redakcija, vlasnik brojnih kompanija u Panami, ali i u Crnoj Gori, gdje ima i firmu GNC Adriatic koja uvozi dodatke za ishranu

Istovremeno je i konzul Crne Gore u Panami koja je poznata kao off shore zona u kojoj mnogi biznismeni, političari, sportisti ali i kriminalci otvaraju fantomske firme kako bi izbjegli plaćanje poreza, prikrili svoje bogatstvo ili prali novac, što je razotkriveno u aferi Panama papers. Ministarstvu vanjskih poslova poslali smo pitanja o tome kako je i zašto Burić odabran da bude počasni konzul Crne Gore u Panami, i koja su mu zaduženja  – ali odgovore, iako nam je bilo najavljeno, do danas nismo dobili.

Prema navodima iz investicionog projekta, Burić bi u početnoj fazi uložio 7 miliona eura koje bi mu se kroz profit vratile već za 4 godine. Milkraft je planirao da za šest godina od otvaranja ukupno prihoduje 167 miliona EUR. Najavljivano je da će mljekara prerađivati 60 hiljada litara mlijeka dnevno.

To znači da bi Pavino Polje postalo proizvođač veličine jedne trećine nekadašnjeg beogradskog giganta PKB koji je dnevno proizvodio samo tri puta više i to na 17 hiljada hektara ravničarske zemlje i koji je pred nedavnu prodaju imao oko 8000 krava muzara evropskog kvaliteta. Milkraft je planirao farmu od 500 grla i otkup od lokalnog stanovništa i to na području koje je drastično manje plodno od pašnjaka i livada koje u okolini Beograda, u ravnici, ima PKB.

Za toliku farmu u Pavinom polju bilo bi potrebno skoro hiljadu hektara pašnjaka. Milkraft posjeduje 4 hektara zemljišta u Pavinom polju. Farma u Pavinom polju do danas nije proradila iako su objekti izgrađeni.

Milkraft Leche ima samo 3 zaposlena. Druga Burićeva firma sličnog imena Milkraft DOO ima jednog zaposlenog.  Milkraft Leche je tokom 2018 tri mjeseca imala blokiran račun za iznos od 280 hiljada eura. Blokada je u međuvremenu uklonjena, ali firma nije imala prihode.

Postavlja se pitanje šta bi država mogla da uradi  sa tim objektom i zemljištem i kako bi mogla prodati mljekaru koja ne radi ili nije uspjela da bude profitabilna kako bi vraćala kredit od 3 miliona dolara, sa državnom garancijom.

Koliko je plan o izgradnji mljekare bio ostvariv, pokazuje i odluka vlade iz 2016 godine, da sa Milkraftom raskine ugovor o subvencijama za otvaranje novih radnih mjesta. Naime, Milkraft je pokušao da iskoristi podsticajnu mjeru vlade da svakome ko otvara nova radna mjesta na sjeveru države, donira po 7 hiljada EUR po radnom mjestu.

Po planu Milkrafta trebalo je da bude oko 88 zaposlenih u roku od tri godine i zbog toga bi Burićeva firma dobila bespovratna sredstva u iznosu od 616 hiljada EUR. Ali, ugovor je raskinut jer Milkraft, čiji su predstavnici najavljivali ukupno ulaganje čak i do 20 miliona eura, nije dostavio garancije na iznos od samo 200 hiljada eura i dvije blanko mjenice u roku od tri mjeseca. 

Dio kredita iz Abu dabi fonda trebalo je da bude dodijeljen u periodu kada je u Crnoj Gori bila Vlada izbornog povjerenja. U to vrijeme, nekoliko ministara su bili nestranačke ličnosti ili predstavnici opozicije. Jedan od njih je bio i Budimir Mugoša, koji je obavljao funkciju ministra poljoprivrede.

Od tri kredita koje je potpisao Mugoša, dva su dodijeljena kompanijamama Eko Per i FML. Ove dvije firme novac su uložile u fabriku vode Diva u Šavniku, odnosno Mljekaru Nika. Vlasnici ovih kompanija prihvatili su da našoj redakciji detaljno predstave svoje projekte i pokažu kako su uložili novac.

Nikšića kompanija FML, u vlasništvu Tadije Šljukića, za 900 hiljada eura, 2016 godine,kupila je mljekaru Nika koju je prethodni vlasnik doveo do stečaja. Nakon toga, novi vlasnik, nikšićka firma FML uložila je u pokretanje proizvodnje i dobila kredit iz Abu dabi fonda u iznosu od milion i 200 hiljada dolara. Danas, ova fabrika uspješno posluje.

Treća kompanija koja je dobila ovaj kredit sa potpisom ministra Mugoše, je IM Gradina iz Rožaja. Ova firma je povezana sa Gradina company čiji je vlasnik Džemal Škrijelj. Kredit iz Abu dabi fonda u iznosu od 3 miliona dolara dobila je IM Gradina, osnovana u avgustu 2014 godine i do danas ima samo jednog zaposlenog. Vlasnik firme je – Darmin Škrijelj, sin Džemala Škrijelja, vlasnika Gradina company. Namjena kredita je bila izgradnja nove farme za tov junadi i rekonstrukcija postojeće klanice i farme.

Matična firma Gradina company, u čijem se vlasništvu i nalazi farma i klanica u koju je trebalo da se investira, posluje sa gubicima. Račun te kompanije je tokom proteklih godinu u blokadi za iznos od 2 miliona i 840 hiljada eur, a ima poreski dug od 440 hiljada eur. Od 2014 do 2017 broj zaposlenih u Gradina company se prepolovio – sa 22 zaposlena, danas ima svega 10 radnika.

Nekretnine ove firme i povezanih lica su pod hipotekama komercijalnih banaka koje godinama unazad imaju problem sa naplatom kredita koje su odobrili za Gradina company.

Najbolji primjer koji pokazuje kako je funkcionisao posao sa kreditima iz Abu dabi fonda, je proces dodjele sredstava firmi Vektra Jakić iz Pljevalja.

Vektra Jakić, čiji je osnivač Vektra Montenegro već je bila u stečaju, u trenutku kada je država počela da pregovara sa Abu dabi fondom o kreditu, dugovala je za porez  million i po eura i za doprinose još 950 hiljada eur.

Kako su odmicali pregovori o kreditu, iz godine u godinu, poreski dug Vektre Jakić se samo uvećavao i danas iznosi 8 miliona i 900 hiljada EUR. Finansijski krah ostalih Brkovićevih kompanija je kulminirao 2017 godine kada je javni izvršitelj zaplijenio čak i vlasnički udio Dragana Brkovića u matičnoj firmi Vektra Montenegro . Na kraju 2017 godine, naša redakcija je u serijalu Poreski kraj objavila podatak da nekoliko Brkovićevih kompanija državi duguje oko 17 miliona EUR.

Pola godine nakon što je Vektra Jakić dobila kredit, Petar Ivanović i bivša ambasadorka ujedinjenih arapskih emirata posjetili su ovu kompaniju i otvorili pogon za proizvodnju peleta.

Nekoliko dana kasnije u Vijestima je objavljen tekst da vreće peleta koje su pokazane gostima, kao proizvod Vektre Jakić, nijesu bile proizvedene u toj, već u drugoj peletari. U tekstu se tvrdilo da je Vektra  na tuđe džakove peleta  nalijepila svoj logo jer u tom trenutku njihova proizvodnja nije bila spremna za početak. Brković je sve to demantovao, ali nije objasnio kako se na vrećama peleta, osim Vektrinog vidi i oznaka drugog proizvođača.

Dragan Brković, vlasnik kompanije Vektra Jakić: “Vektra Montenegro je transparentna firma, nikad od države nije tražila nikakve benefite. Ona je uvijek pomagala i državu i bila najuredniji poreski obveznik do uvođenja stečaja 2012 godine u Vektra sistem. Ja nemam druge domovine, ja sam iz Podgorice pošao u Pljevlja, pošao sam u Herceg Novi, pošao sam da stvaram nove vrijednosti i za mene je država svetinja.”

Dragan Brković, vlasnik korporacije Vektra, koja ima brojne firme u raznim djelatnostima i većina njih je u stečaju, ovako je govorio krajem 2018 godine na sjednici skupštinskog odbora koju je na njegov prijedlog sazvao upravo bivši ministar poljoprivrede Petar Ivanović.

Danas nije poznato da li pored svih dugova vektra vraća obaveze po ugovoru o dodjeli kredita iz abu dabi fonda jer ministarstvo poljoprivrede i investiciono razvojni fond nijesu htjeli da nam odgovore na pitanja.

Za kredit od 3 miliona dolara Vektra Jakić je založila opremu fabrike za proizvodnju peleta.

Drugu epizodu serijala Poslovna tajna možete pogledati na zvaničnom YouTube kanalu emisije Mehanizam. Treću epizodu gledajte na TVCG1 i YT, u četvrtak 21. marta, u 21:30h.